Jučer sam snimao dokumentarni film o Ibrahimu Smajiću i njegovom sinu Salihu koji prebiru divlje deponije u okolini Viteza, odvajaju sekundarne sirovine i od toga preživljavaju. Mislio sam da smo odavno rekli zbogom divljim deponijama ali kada sam vidio ove kod sela Zabilje, odnosno Muratovići ostao sam zapanjen. U besprijekorno čistom krajoliku formirane su dvije velike deponije u kojima možete naći gotovo sve. Od automobilskih guma do fotelja, kauča, vitrina, kreveta. Nevjerojatno sve to uz sami seoski put koji vodi do sela Muratovići u kojemu nitko ne živi. U općinama koje drže do okoliša, vlast je uposlila ekološku policiju koja brine o čuvanju prirode, odnosno kažnjava nesavjesne građane koji bacaju smeće gdje god stignu.
Nije to specifikum samo neodgovornih pojedinaca sa sela. U Poslovnom centru PC-96, nesavjesni biznismeni spaljuju automobilske gume, kozmetički otpad i to subotom ili nedjeljom kada općinske službe ne rade. Izgleda da nam nisu dovoljni podatci o broju oboljelih od raznih bolesti među kojima je dobar broj zbog loše kvalitete zraka. Vlast ne bi trebala biti sama sebi svrha, nego treba služiti građanima a nesavjesne koji nagrđuju i zagađuju prirodu na sve moguće načine kažnjavati. Da su samo ove dvije divlje deponije na općini Vitez možda bi se mogle i “podnijeti” ali takvih je na desetine, nažalost. Zanimljivo je napomenuti da je 50 tisuća ljudi za jednu noć pogledalo ovaj dokumentarac i u svojim komentarima izrazilo zgražanje kako se uništava priroda ne samo u Vitezu nego u cijeloj BiH.
Tekst i foto: Srećko Stipović
