Homeopatija – medicina Novog doba

Hrana Kultura Razno

H

Što je homeopatija?

H

Homeopatija je grana medicine koja se bazira na principu da se bolest može liječiti jačanjem obrambenih snaga organizma, odnosno imuniteta, tako da tijelo samo može nadjačati bolest. To se postiže takozvanim homeopatskim lijekovima koji predaju energiju tijelu bolesnika.

Osnovni princip homeopatije glasi: slično se liječi sličnim. Naime svi znamo da prilikom rezanja luka oči suze i peku. To su tipični simptomi peludne groznice, pa će se onima koji pate od peludne groznice propisati lijek načinjen od luka. Dakle kao lijekovi u homeopatiji se koristi ono što bi u formi sirovine izazvalo iste simptome kod zdravih osoba. Međutim lijekovi u homeopatiji se ne daju u formi sirovine. Da bi se izbjegao toksični efekt, sirovina, odnosno lijek, biva razrijeđen do svog esencijalnog energetskog stanja. Zbog toga homeopatiju s pravom nazivaju energetskom medicinom. Energija lijeka se prenosi na pacijenta (njegovo energetsko tijelo) i tako jača obrambenu snagu, odnosno imunitet. Kada imunitet naraste toliko da nadjača bolest počinje proces izliječenja. Pokazalo se da homeopatija liječi psihološke, emocionalne i tjelesne tegobe. Naravno izuzeci su neke mehaničke ozljede koje zahtijevaju namještanje, nesreče kod kojih je potrebna kirurška intervencija, neke bolesti u zadnjem stadiju i neka po život opasna oboljenja.

Riječ homeopatija ima korijen u izrazu homeo-slično i pathos-patnja.

Suvremena zapadna medicina se još naziva i alopatska medicina. Naziv ima korijen u izrazu alos-različit.

Ideju da se slično liječi sličnim nalazimo još kod starogrčkih filozofa, kod Galena, i kod poznatog srednjovjekovnog liječnika Paracelzusa. Međutim pravi osnivač homeopatije je dr Samuel Hahneman.

Prevodeći knjigu gdje je pisalo da se kininovcem može izliječiti malarija, Hahneman je htio objasniti mehanizam njegovog djelovanja,te je nekoliko dana uzimao kininovac i promatrao simptome koji mu se javljaju. Razvila se temperatura i drugi simptomi koji su bili gotovo indentični sa simptomima koji se imaju u toku malarije. Tada je došao na ideju da neka određena tvar može izliječiti određenu bolest, ako je u stanju kod zdravih ljudi proizvesti iste simptome kao i bolest.

Proveo je niz pokusa dajući zdravim dobrovoljcima razne supstance i promatrajući simptome.

Vidio je da davanje izravnih tvari (tinktura) može izazvati jake reakcije, te je stoga da bi izbjegao toksični efekt uveo metodu dilucije to jest razrjeđivanja. Također je zaključio da su efikasne samo otopine koje se tokom razrjeđivanja istovremeno energično protresaju, što se naziva potenciranjem, i što zapravo prenosi energiju tvari u otopinu. Razrjeđivanje lijeka može da bude nezamislivo veliko. Ono ide od najmanje D1potencije do najveće 100M. Potencija D1 znači da na jednu kap tinkture ide 99 kapi destilirane vode (10 na minus 2), a potencija 100M ima razrjeđenje od 10 na minus 200.000. Već na C12 potenciji lijeka, a to je razrjeđenje od 10 na minus 24, u lijeku nema fizičke tvari, već je ostala samo energija lijeka.

Čitajući prethodne rečenice spontano se nameće poređenje između liječenja bioenergijom i homeopatije. Bioenergetičar je provodnik koji prenosi energiju na pacijenta, dok u homeopatskom načinu liječenja pacijent prima energiju od lijeka.U osnovi homeopatske ideje nalazi se pojam dinamisa ili vitalne sile. Osim fizičkog tijela posjedujemo i energetsko tijelo koje Hahneman naziva vitalna sila. U organizmu prvo nastaje energetska neravnoteža a zatim se razvija bolest. Do ovih spoznaja Hahneman je došao ne znajući da su ove ideje bile poznate tisućama godina prije u medicini naroda Dalekog  Istoka, Kine Indije, Japana i Koreje.

Shvaćanje da u tijelu postoji navedena sila je glavna razlika prema alopatskoj medicini. Time je automatski promijenjen pristup prema pacijentu, odnosno bolesti.

U konvencionalnoj (alopatskoj) medicini obično se nastoje izliječiti tjelesne posljedice traume, a ne obraća se pozornost na uzroke tih posljedica. To što se dijagnosticiraju tjelesni znakovi, a zatim se ti isti znakovi negiraju lijekovima, omogićava rast unutarnje traume koja može narasti u pravu katastrofu.

Tipični primjeri takvog pogrešnog pristupa mogu se najočitije vidjeti kod bolesti kao što su astma, egzemi, migrene, artritis i upala grla.

Još u Hahnemanovo vrijeme razne promjene na koži (egzemi, svrbeži i slično) su bile tretirane i otklanjane lokalnom terapijom kao na primjer kremama. Hahneman je zaključio da lokalna terapija nije dovela do izlječenja bolesti, već je samo dovela do supresije simptoma a sama bolest je progredirala dublje u unutrašnjost organizma, što se kasnije manifestiralo kao organska ili mentalna bolest. Evo nekih primjera iz medicinske literature i prakse koji potvrđuju Hahnemanove zaključke:

-Trogodišnje dijete je imalo osip, koji je uklonjen kremama. Drugi dan je dobilo jaki katar, utrnulost i hladnoću tijela što se popravilo kad se osip vratio.

-Drugi dječak je nakon uklonjenog osipa dobio simptome astme i bolova u ekstremitetima. Ti simptomi su nestali nakon što se osip vratio.

-Pacijent je imao česta izbijanja osipa, a kad ga je uklonio kremama razvile su se epileptičke konvulzije koje su nestale povratkom osipa.

Za razliku od klasične medicine, homeopatija pristupa tijelu kao cjelini. Jer tijelo nisu njegovi pojedini dijelovi, a bolest je neravnoteža cijelog organizma, makar se najčešće manifestira samo na pojedinim dijelovima.

Zato je Hahneman rekao: liječnik se ne treba boriti samo s bolešću koja je ispred njegovih očiju, nego se uvijek mora susresti s fragmentom duboko usađene originalne  bolesti. Jedan od osnovnih principa koje je Hahneman uveo u homeopatiju glasi: liječi se pacijent a ne bolest. U svojoj knjizi «Organon medicine» on kaže: istinsko i nježno izliječenje pacijenta se dešava jedino po homeopatskoj metodi kojom se postiže najbrže, najsigurnije i najtrajnije izliječenje, zato jer se ovo umijeće liječenja bazira na vječnom i nepogrešivom prirodnom zakonu. To je najdirektniji put izliječenja, to je tako sigurno kao i činjenica da postoji samo jedan najkraći put između dvije točke.

Amerikanac dr James Tyler Kent je nakon Hahnemana jedan od najuspješnijih homeopata. Svom prijatelju je napisao sljedeće: Ne usudim se objaviti moje bilješke u vezi liječenja epilepsije jer bi me sigurno optužili da sam falsificirao nalaze. Ni ja ne bih vjerovao u rezultate liječenja da sam nisam vidio pacijente kako su ozdravili. On je 1880 godine izjavio: sve akutne bolesti bez obzira kako maligne bile, mogu se zaustaviti ili izliječiti homeopatski-tifus za 10 dana, gripa, bronhitis i pneumonija za nekoliko sati, difterija, rubeola i male boginje za nekoliko dana.

Iskustvo je pokazalo da homeopatija ima ključnu ulogu kod kroničnih bolesti, budući da se klasičnim medicinskim liječenjem kronične bolesti jednostavno gomilaju. Također je efikasna kod akutnih bolesti.

Homeopatska prva pomoć se naširoko koristi kod povreda, opekotina, trovanja, zmijskih ugriza itd.

Homeopatija pokazuje rezultate i kod poremećaja kod kojih moderna medicina ne nudi gotovo ništa, kao što su mentalna retardacija, poremećaji ponašanja djece, demencije i drugo.

Mahatma Ghandi je izjavio: Homeopatija je najmodernija i najpromišljenija metoda za ekonomično i nenasilno liječenje bolesnika.

Homeopatija je jedna od najraširenijih medicinskih praksi u svijetu odmah iza Kineske medicine, kod nas na žalost gotovo nepoznata. Zanimljivo je da je naša moderna medicina po rasprostranjenosti tek na četvrtom mjestu iza fitoterapije.

 Prva generacija homeopata iz BiH završila je školovanje 2001 godine tako da ova jedinstvena metoda liječenja polako postaje dostupna i nama.

Alojz Grabovac